- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Crna Gora je obilježila dvanaest godina od uspostave nezavisnosti. Pažljivo sam pratio dan proslave i sada mi se čini da je nevjerovatno da su vijesti koje prenose izjave kosovskih političara o Crnoj Gori na samom vrhu po značaju, i to kako kod uredništava medija tako i prema rejtingu raznih informativnih portala i internetskih pretraživača. Da li je moguće da kurtoazna ocjena Bedžeta Pacolija o prijateljstvu i dobrosusjedstvu ili dirljiva izjava Hašima Tačija kome je „Crna Gora inspiracija“, mogu da potisnu brojne čestitke iz SAD, EU, Ruske Federacije, NR Kine...? Dvanaest godina nakon nezavisnosti Crna Gora je odbacila „Kosovski zavjet“, potom je ušla u Sjevernoatlantski savez, njeno stanovništvo je sve malobrojnije, spoljni dug je za 400 posto viši nego prije 2006. godine... Umjesto radikalnih promjena nakon uspostavljanja nezavisnosti koje su mogle da učine da Crna Gora zaista postane država slična Luksemburgu, Đukanovićev režim je gledao samo da po svaku cijenu učvrsti i ovjekoveči samovlast. Danas nijesmo sigurni da li će država koja ne može da uspostavi granicu sa „prijateljskim“ Kosovom i koja je doživjela da u Ulcinju biraju „Mis Albanije“ biti prva balkanska zemlja koja će stupiti u od sofijskog samita realno sve dalju Evropsku uniju ili će biti dio nekog nametnutnog rata... Demokratija je stalna promjena nabolje, procedura koja omogućava vlast narodne većine i afirmaciju svih manjina, ona svakako nije eliksir dugovječnosti najmlađih kumrovačkih dinosaurusa.
U savremenoj Crnoj Gori u jednom slučaju postoji neprekinuta vertikala. Prije četrnaest godina je ubijen Duško Jovanović, novinar i vlasnik tiražnog opozicionog dnevnika; suđenje je tri puta vraćano na početak, presuda je sumnjiva, glavni izvršilac nikada nije uhapšen, ni optužen, ni suđen... U državi u kojoj je jedan bivši, dugogodišnji, gradonačelnik, iz žbunja vrebao da nasrne na novinara, u kojoj su nedavno napali novinarku,,Vijesti‘‘ Oliveru Lakić, sasvim je prirodno da zločini prema novinarima – tim braniocima demokratije – ne budu rasvijetljeni. Prirodno je i da u NATO – Crnoj Gori ne bude demokratije. Demokratija bi vrlo brzo svrgnula sadašnje vlastodršce. Politika bi se vremenom mijenjala, a ne bi bila dio spiska želja i interesa jedne grupice vlastodržaca kojima su sveti samo novac i moć. Kada bi Crna Gora bila demokratska, vremenom bi joj ponudili mjesto koje joj pripada u evropskoj porodici naroda. Ne bi se ona nudila i to na ovako sraman i nesrećan način.
Treba, međutim, reći da je Crna Gora, koju vodi i oličava Đukanovićev režim, ipak nekakav uzor i inspiracija. I to ne samo džejmsbondovskim negativcima, raznim „Zmijama“ i „Bljejk Karingtonima“ u pokrajini, čiji narod vjekovima služi samo najjačeg među svjetskim negativcima gdje je izmišljeno slavno ime Tonibljer (Pljaku), otetoj uz pomoć najmoćnijeg, zločinačkog, vojnog saveza. Đukanovićeva Crna Gora utiče značajno i na Vučićevu Srbiju. Nekada davno, 1997. godine, grupa političkih ignoranata, evromanijačkih neznalica, kiosk-demokrata (pošto su prilikom prvog dolaska na vlast prvo krali novac dajući dozvole za kiosk-prodavnice) iz Beograda pomislila je da im je Đukanović saveznik u svrgavanju njegovog političkog roditelja Slobodana Miloševića. Donijeli su mu savremenu izbornu kampanju i nekoliko trikova koji mogu da prođu kod stranaca sa Zapada. On im je vratio tako što je umjesto protiv Miloševića ustao protiv Srbije, i to čim je obnovila demokratiju. Sada kada su ista žuta magarad omogućila sličnu tranziciju srpskih radikala u evro-naprednjake, Đukanović im je vratio uslugu. Poslao je nazad nastajućem Vučićevom režimu „nouhau“ i par mračnjaka koji su Srbiju već nekoliko puta jako usrećili. Tako smo u Srbiji prije dve godine imali priliku da gledamo izložbu „Necenzurisane laži“ u kojoj su predstavljene naslovne stranice svih medija na bilo koji način prepoznatih kao nerežimskih. Tako se dogodilo da tu završe i naslovne strane medija koji nijesu kritični prema vlastima i prenose istinit i provjerljiv podatak, ali pošto nije riječ o,,Informeru‘‘,,,Alo‘‘ ili,,Pinku‘‘, za njih nema milosti. Kada je Đukanović prije nekoliko godina za ubistvo Duška Jovanovića optužio bivšeg srpskog premijera i predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunicu, niti je imao dokaza niti je ta izjava naišla na zanimanje suda ili makar srpske diplomatije. Isto tako i sada Vučić nanaizgled uzgredno pitanje novinarke,,Pinka‘‘ u „međunarodnu bandu“ smješta jednog od vođa srpske opozicije i bivšeg šefa diplomatije, samo zato što je objavljeno da su dvojica bivših ministara spoljnih poslova stranih država negdje u SAD uhapšeni (jedan je smjesta i oslobođen, ali zar je to važno) pod optužbom za korupciju.
Ako po nečemu savremena Crna Gora i uđe u svjetsku istoriju biće to po izvozu Đukanovića u zemlje regiona. Samo kada bi mogli da ga potpuno izvezu. Albancima na Kosovu bi poslije „Zmije“, „Sultana“ i „Smajljija“ mogao da bude dobra spona sa generacijama Tonibljera (svakako bolja nego što je njima bio možda Adoljfhitljer)... Što se tiče Srbije... ovdje tirane obaramo, možda kasno, ali uvijek.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)